PORODICA

Reč ,,porodica,, upotrebljava se u tri različita značenja. U smislu proširene porodice, označava skup osoba povezanih rodbinskim, krvnim ili rođačkim vezama (genealogija, istorija, demografija…). Restriktivnije značenje, ograničava se na krvne srodnike (porodično stablo, kada u domaćinstvu žive bar tri generacijske loze – bračni parovi sa potomcima, uključujući i udate i oženjene…). Dugo se mislilo da se u ruralnoj, predindustrijskoj Evropi živelo po ovom modelu i tragovi ovakvih porodica još se mogu sresti na Balkanu. Demografi i istoričari, koji su iz crkvenih arhiva koristili civilne podatke, ukazali su da je bar što se tiče zapadne i nordijske Evrope, osim pomenutog modela porodice u XVI veku a možda i ranije, postojao i tip porodičnog jezgra, kao domaćinstva sastavljenog od roditeljskog para i njihove neoženjene i neudate dece. Ali zbog nasleđivanja seoskih dobara, naslednik je često i posle ženidbe radije ostajao u roditeljskom domu. Danas, kada se govori o pravu porodice, o pomoći porodicama, o porodičnom pregrupisavanju, uvek se ima u vidu porodično jezgro (porodično pravo).

Ovu temu treba razmotriti sa dva stanovišta – pojedinca i društva. Porodica kao životna zajednica, obezbeđuje svojim članovima afektivna zadovoljenja i materijalne potrebe. Brak po slobodnom izboru dva partnera, koji se ustalio u modernim društvima, postao je nešto lepo u životu supružnika. Otuda i velika psihološka očekivanja oba partnera, pa ako im se ta očekivanja ne ispune, zajednica se raskida (dolazi do razvoda). Ali, afektivne veze između roditelja i dece obično su veoma jake, tako da deca često odolevaju razdvajanju roditeljskog para i zajedničke uspomene i iskustva iz detinjstva ostaju, kod braće i sestara, sastavni deo njihovog identiteta tokom celog života. Nekadašnja podela uloga namenjivala je supruzi-majci domaće poslove i održavanje afektivne ravnoteže u porodici, dok je suprug-otac, radeći i zarađujući, bio obavezan da finansijski obezbedi porodicu. Sa masovnim zapošljavanjem žena van kuće i promenama u ustaljenom načinu života, nastalih delimično zahvaljujući feminističkim pokretima, stvari su se iz temelja izmenile, tako da je i podela uloga na muško-žensko postala mnogo nejasnija. Očevi i majke su se izjednačili. Savremene zaposlene žene podnose izuzetno veliki teret. Osim toga, potencijalni izvor napetosti, pa i sukoba, postala je i nejasna podela materijalnih zaduženja. Društvo od porodica očekuje da podižu decu i da ih socijalizuju – da im obezbede vanškolsko vaspitanje i brinu o njima dok postanu individualno odgovorna. Porodica je kao takva, jedna od instanci za održavanje normi.

Prenošenje imovine s jedne generacije na drugu vrši se uglavnom unutar porodice. U savremenim društvima, na filozofskom i pravnom planu, sukobljavaju se dve grupe država, mada su u praksi razlike među njima mnogo manje. Latinske države vezuju se za očinski autoritet i favorizuju nasleđivanje po direktnoj liniji (tako se u Francuskoj, kada korisnik testamenta nije dete, primenjuje veoma visoko oporezivanje, što u velikoj meri ograničava zaveštavanje po sopstvenoj volji). Zakonskim merama, koje potiču iz vremena kada je akomulacija dobara bila spora, zakonodavstvo je želelo da zaštiti kontinuitet porodičnih poseda (pre svega zemljoradničkih – nastojalo je da spreči da se imovina koja se čuvala i akomulirala tokom više generacija jedne loze preko supružnika prenese na njegove rođake). Međutim ovakvi zakoni više ne počivaju na čvrstim temeljima kao ranije. Izuzimajući zemljoradničku svojinu, udeo nasledstva u sveukupnoj vrednosti proizvodnih dobara jedne države, danas je vrlo mali i iznosi 20-30%. I državni-nacionalni sistemi su u priličnoj meri izuzeci. U građanskom zakonodavstvu drugih evropskih država, prava nadživelog supružnika su veća od prava potomaka. Što se anglosaksonskih država tiče, one se kao veći individualisti, manje vezuju za zaštitu očinskog autoriteta i pri sastavljanju testamenta dopuštaju mnogo veću slobodu, koja često prilično ide u korist nadživelog supružnika. U SAD vanporodična zaveštanja, podstaknuta zakonodavstvom i liberalnom protestanskom kulturom, u velikoj meri pune kase filantropskih asocijacija, kulturnih institucija i univerziteta, kako javnih tako i privatnih.

Promene koje poslednjih tri decenija trpi porodica, toliko su velike, da dovode u pitanje njen opstanak kao institucije, mesto koje ima u osnovnim funkcijama društva i što je još ozbiljnije, budućnost evropskog stanovništva. Stalni porast broja razvoda (koji danas prelazi i stopu od 40%) pokazao se kao prvi upozoravajući simptom. Zajednički predbračni život mladih, postao je opšta pojava. Stupanje u brak se često obavlja posle višegodišnjeg zajedničkog života, odnedavno i posle rađanja prvog deteta. Sve ukazuje na to, da divlji brakovi nisu manje stabilni od zakonskih. Sve su prisutnije pojave – opadanja broja sklapanja brakova, sve je više nevenčanih (do 40 godina, računajući oba pola)… i samo društvo prema ovim pojavama postaje tolerantnije. Rezultat je da se preko 50% novorođenčadi rađa u vanbračnim zajednicam, ali većinu beba neposredno po rođenju priznaju oba roditelja. U većini evropskih država uočljiv je pad nataliteta i takve promene, uprkos izvesnim povremenim usponima, već dosta dugo traju bez posebne opravdanosti. Povećava se broj starih prvorotkinja i period između rađanja sledećeg deteta je sve duži (nije nezapažena pojava blagog porasta žena koje se odlučuju na materinstvo u poznim godinama (i posle 40 godina). Hipoteze manjeg broja demografa su da nije reč o opadanju nataliteta, već samo o prelaznom periodu između vremena kada je vladalo pravilo čestih porođaja u ranim godinama i novog običaja rađanja u kasnijim i sa većim vremenskim razmacima između porođaja. Obnavljanje generacija, ne računajući spoljašnji doprinos, zahteva 2,1 dete po ženi. U Evropi, najnižu stopu nataliteta imaju Španija 1,4 i Italija 1,3 – države koje su se nekada najviše pokoravale doktrini Rima i u kojima su žene bile pod veoma jakim uticajem tradicije. Nasuprot tome, u Francuskoj gde je procenat zaposlenih žena najveći, natalitet je manje opao i iznosi 1,8%. U Švedskoj, koja je prva doživela porast vanbračnih zajednica i u kojoj su polovi izjednačeni, sličan je stepen nataliteta. Čini se, da je povezanost emancipacije žena i pada nataliteta u razvijenim državama, koje su odavno prošle kroz demografsku tradiciju, mnogo složenija i neodređenija pojava, nego što to pokazuju neke demografske analize.

Nije retko da posle razvoda ili razdvajanja supružnika, nastanu nove veze u kojima se u novom zajedničkom domu nađu deca iz tri veze (veze sadašnjeg para i iz predhodnih brakova zakonitog ili nezakonitog). Reč je o prekonponovanim porodicama. Društvene uloge, očuha, maćehe, kao i dece, evoluirale su u tolikoj meri da gotovo više i ne izazivaju međusobne netrpeljivosti, do kojih je dolazilo, kada su takve situacije bile retke i kada niko nije znao kako da ih prevaziđe. Aktuelne polemike, bilo da je reč o primeni novih tehničkih dostignuća (veštačko oplođenje) ili o priznavanju homoseksualnih brakova i prava da usvajaju decu, dovode u pitanje izvesne vrednosti. Tehnički je sasvim izvodljivo, razume se, uz izvestan rizik, da se žena oplodi sačuvanom spermom svog preminulog muža. Ali da li to treba činiti? I da li jednom stabilnom homoseksualnom paru, koji zaključi ugovor – građanski sporazum o solidarnosti, treba dozvoliti usvajanje i rađanje dece?

ILUZIJE OPTIMIZMA

Dve hiljade dvanaesta je počela s velikim nadama u celom svetu da će ova godina biti mnogo bolja od prethodne i da ćemo svi živeti bolje i srećnije. U Americi, ta nada je potkrepljena ekonomskim statistikama iz novembra i decembra, kada se pokazalo da su američki potrošači potrošili mnogo više nego što je očekivano u ovoj sezoni kupovine božićnih poklona. Takođe, procenat nezaposlenosti je prvi put pao skoro do 8,5 odsto. Zbog ovih statistika koje su prenošene na sva zvona, mnogi su se nadali da će Amerika konačno da se izvuče iz duboke ekonomske krize i da će biti sprečen novi pad u recesiju. U Evropi je takođe bilo puno optimizma, pogotovo zbog očiglednog dogovora u decembru između Francuske i Nemačke, koja je izgradila barem percepciju nove odlučnosti da se sačuva evrozona i jedinstvo EU. Doduše, od samog početka, odstupanjem Engleske od dogovora, bilo je razloga i za zabrinutost, ali većina ljudi u EU se radovala zbog toga što London neće više da ometa zajedničku i mnogo odlučniju politiku koja se nameće kao jedini spas za uniju.

Ovaj optimizam na kraju 2011. nije se previše osetio na prostoru Balkana, gde je sada svima jasno da one zemlje koje nisu dospele do članstva u EU neće to skoro ni postići. U Srbiji je ta nada pogotovo istrošena odlukom evropskih moćnika da joj se ne odredi status kandidata. Već na početku 2012. vidimo da je, u stvari, ovaj osećaj optimizma u suštini izgrađen na iluzijama i na samolaganju. Prvo, statistika koja je stvorila nadu u Americi sada se pokazuje kao lažna, s tim što je uzrok rasta zaposlenosti koji je obeležio decembar rezultat odustajanja od traženja posla znatnog broja ljudi koji su već duže vreme nezaposleni. I drugo, da su novi poslovi, njih 300.000-400.000 koji su stvoreni u novembru i decembru, većinom privremeno proširenje broja prodavaca u tržnim centrima za božićne praznike. Drugim rečima, nema dubinskog niti dugotrajnog pomaka u zapošljavanju u Americi, a kada se pojavi statistika za januar može se očekivati da će procenat nezaposlenosti da poraste zbog toga što će mnoge prodavnice sada da otpuštaju one privremene radnike. U Evropi, najnovija vest da se Italija i Francuska odupiru Nemačkoj u tome da se sprovodi još veća štednja u državnim budžetima, govori o tome da je ona nada koja je pratila dogovor Nemačke i Francuske preuranjena i da nivo nesaglasnosti o budućnosti EU nije smanjen.

Ovih dana teško je biti optimista, a još teže je shvatiti ozbiljnost sadašnjih ekonomskih i političkih kriza zbog toga što je 2012. i izborna godina. Tako da su javnost i mediji puni novih obećanja i novog ,,širenja optimizma”. Za mene, najveći razlog za realni pesimizam jeste to da su u celom svetu, od Amerike do Srbije, političke elite u suštini izgubile poverenje u sopstvenim političkim i ekonomskim sistemima. Demokratija i kapitalizam više ne predstavljaju nikakve garancije za prosperitet stabilnosti i dobru vladavinu. Doduše, ove političke elite i dalje se drže svojih mantri, ali sve više pokazuju i da ne veruju u glavne teze svojih političkih i ekonomskih ideologija. Ne veruju da će tržište samo od sebe da se popravi i izleči, ne veruju više da lideri biznisa i državnih institucija mogu da se izbore sa sadašnjim problemima, a pogotovo ne veruju u sopstvene građane. Zbog svega ovoga, i narod više ne veruje u svoje političare niti ima poverenja u institucije. Kada se dodaju svi otvoreni problemi i spisak svih mogućih novih globalnih i regionalnih sukoba i ratova, vrlo je teško verovati da će 2012. da bude bolja od 2011. Na kraju, možemo naći utehu u tome da izbori dolaze, pa šta god oni doneli, u tome treba tražiti slamku nade. Kao što je moj pokojni deda govorio: ,,Daće Bog da ne propadnemo do kraja”.

Autor: Obrad Kesić

Izvor: Politika online 17.01.2012.