ŽIVOT PREDUZEĆA

Preduzeće kao organizovani skup ljudi predstavlja društveni sistem usmeren ka ostvarenju jednog ili više ciljeva (proizvodnji dobara ili pružanju usluga, stvaranju profita, pružanju zaposlenja) koji se pred zaposlene postavljaju kao obaveza. Zaposleni iz položaja unutar formalne strukture, izvlače sumu sredstava koja modeluju njihove međusobne relacije moći. Što se sličnog tehničkog sistema tiče, postoji više mogućih načina formalne organizacije, kao i više mogućnosti da akteri uđu u igru sa hijerarhijskim sistemom koji im se nameće. Članovi takve organizacije, definisani kao akteri za koje se pretpostavlja da su racionalni, nastoje da štiteći zone svoje nesigurnosti, uvećaju izvore svoje moći. Ipak, u pitanju je ograničena racionalnost, jer su retki slučajevi kada akteri biraju najbolje rešenje – najčešće se zaustavljaju na prvom koji im se učini relativno zadovoljavajućim. Strateška maksimizacija moći je izvor sukoba, koji moraju ostati ograničeni – da bi ostvarili određene zajedničke ciljeve, akteri ili grupe aktera, moraju sarađivati (ispod formalne organizacije, kriju se svojstva neformalne organizacije – karakteristična naizmenična usaglašavanja i suprostavljanja individua i grupa). Sukobi i poremećaji (ponekad nazvani i izopačenim efektima, koji su suprotni postavljenim ciljevima) ne javljaju se kao posledica psiholoških činilaca, već kao rezultat eksplicitnih i implicitnih pozicija, koje u formalnoj ili neformalnoj strukturi organizacije zauzimaju, bilo u internim odnosima ili u odnosima sa okruženjem. Osim toga, strateška analiza može omogućiti i intervenisanje i uvođenje izvesnih promena u organizacije. Može preporučiti kako da se uvede više javnosti u društvene odnose, kako da se unaprede mogućnosti pregovaranja jednih sa drugima i konačno, može objašnjavajući jasno razloge razmimoilaženja interesa, učiniti sukobe racionalnijim i jeftinjijim.

Na razvoj manufakturne industrije u zapadnim zemljama, presudan uticaj izvršile su dve velike ličnosti s početka XX veka – ekonomista F.V.Tejlor (1856-1915) i američki proizvođač automobila Henri Ford (1863-1947). Integrišući tejlorizam, fordizam je usvojio tri osnovna principa – standardizaciju proizvoda, sklapanje proizvoda na pokretnoj traci i politiku visokih nadnica (što je omogućilo masovnu potrošnju). Čuvena dva Fordova slogana, bila su – ,,Proizvoditi automobile dovoljno jeftino, da ih mogu kupiti i radnici,, i ,,Potrošač ima pravo da odabere boju kola, ali pod uslovom da budu crna,,. Devedesetih godina XX veka, s pojavom skupljih i složenijih mašina i povećanim zahtevima za produktivnošću, neki preduzetnici okrenuli su se novim perspektivama. Novi proizvodni sistem uvezen iz Japana – tojotizam, pokazao se kao čudotvoran lek (napuštena je proizvodnja jednobojnih automobila). Da bi se ponuda učinila raznovrsnijom i zadovoljila ćudi potrošača, krenulo se na manje stokove i otpočelo se sa razvijanjem nečeg što će kasnije dobiti ime – lean production, krenulo se sa proizvodnjom manjeg kapaciteta čiji su zahtevi bili da se proizvede ,,tačno koliko je u određenom trenutku potrebno,, (u tom cilju, za veliki broj poslova angažovani su manji proizvođači, koji su isporučivali manje količine elemenata, koji su tačno odgovarali poruđbinama). Takva proizvopdnja ,,sa strogo isplaniranim protokom,, omogućila je preduzećima da ostvarivši uštede na stokovima, proizvode brže i po povoljnijoj ceni. Povećani pririsak, zbog propusta koji su se morali svesti na najmanju meru (pod novom devizom ,,svesti grešku na nulu,,), odrazio se posledično na radnike – novi momenat, uslovio je i organizuju rada na drugačiji način.

Proces koji je započet nazvan je ,,bitkom za kompetencije,, – hijerarhijske linije su skraćene, polivalentnost radnika je povećana, dovedena su u pitanje individualna radna mesta i zamenjena radnim grupama s kolektivnom odgovornošću (zahtevi za upotreblivošću,  fleksibilnošću, kompetentnošću i višom stručnošću radnika, znatno su se povećali). Obrazovni sistemi prihvatili su poruke, koje je slala razvijena industrija – uvođenje profesionalne mature i njeno usavršavanje (odgovor na pojavu novog profila kvalifikovanog radnika u svetu proizvodnje). Insistiranje na ,,kompetentnosti,, značilo je skretanje ka individualizovanom rukovođenju ljudskim resursima ,,planskom upravljanju radnim mestima i kompetencijama,,. Mada su ovakvi zahtevi nastali iz želje da se ljudima pomogne (da bi se radnici uverili kako im se karijera i kompetencije mogu razvijati, pod imperativom ,,fleksibilnosti,, dobro se prikrivaju imperativi ,,socijalnih planiranja,, – koji nisu bili ništa drugo od namere ubeđivanja radnika, da su problemi preduzeća posledica njihove nesposobnosti, pri čemu se odgovornost prebacuje na pojedince). Priče o kompetenciji mogle su predstavljati prednost jedino za izvestan broj ljudi (mlađih i dobro obučenih), dok su daleko veći deo radne snage (ranjiviji, stariji i neobrazovani) lišavale svake garancije, da će dostići više kvalifikacije i ostvariti nadnice garantovane kolektivnim ugovorima. Upravo iz takvih razloga, sindikalne organizacije danas sve češće ispoljavaju nemalo neprijateljstvo prema menadžerskim metodama uvezenim iz inostranstva.

Socijaldemokratski režimi razvili su institucije koje zaposlenima daju pravo da izraze svoje stavove i mogućnost da se suprostave nekim odlukama unutar preduzeća. Takvu organizaciju mogla su ostvariti preduzeća sa više od deset zaposlenih – posle Drugog svetskog rata, po velikim preduzećima su formirani odbori (čiji su članovi birani većinskim glasanjem), na osnovu sindikalnih lista koje je predlagao kolegijum. U njihove nadležnosti spadala je socijalna politika, ponekad su bili konsultovani u vezi sa pojedinim ekonomskim i finansijskim pitanjima (spisku ovih nadležnosti, kasnije su pridodata stambena pitanja i pitanja školovanja radnika). Čini se da su takve organizacione grupe, posle izvesnog uspešnog perioda, zapale u ekonomsku krizu iz istih razloga zbog kojih su u nju ušle i ostale su demokratski mehanizmi preduzeća – pre svega, oni koji predstavljaju zaposlene. Novi modeli menadžmenta, usredsređeni na individualizaciju radnog ugovora, verovatno će u ovome pomoći.

Pod ekonomskom mondijalizacijom podrazumeva se proces, koji ostvarivanjem veće povezanosti proizvodnih sistema, dovodi do intenzivnije međunarodne trgovačke razmene. Sve je veći broj preduzeća, koja svoje aktivnosti proširuju po drugim zemljama, kako bi približivši tržišta onima koji prodaju njihove proizvode, izbegla carinske barijere i obezbedila jeftinjiju radnu snagu (takva mondijalizacija ispoljava se i tri vida). Najstariji vid internacionalizacije trgovinskih odnosa (razvoj međunarodnih trgovačkih aktivnosti), jedste model u kome neka firma proizvodi robu na svojoj teritoriji i potom je prodaje u inostranstvu. Potom se razvija neposredno produktivno ulaganje u inostranstvo – kompanija postaje multinacionalno preduzeće (otvara svoje filijale u inostranstvu – drugim stranim zemljama, koje trebaju da im obezbede proizvodnju). U tom slučaju, deo radne snage uzima od zemlje domaćina, dok se rukovodeći kadar postavlja iz sopstvenih resursa. Model stvaranja mreže preduzeća ne podrazumeva samo otvaranje filijala, već se uspšostavljaju partnerski odnosi za zemljama u kojima će kompanija poslovati – takva formula istovremeno sadrži i ekonomske i političke prednosti. Što se ekonomije tiče – smanjuju se investicije i troškovi slanje kadrova u zemlju domaćina, dok je politička prednost – kompanija svojim obzirnijim odnosom prema zemlji domaćina, favorizuje njene lokalne sredine (zajednice). Time se pokušava objasniti teza o sve manjem uticaju nacionalnog u firmama i da je presudni element u određivanju moći jedne zemlje, njen proizvodni kapacitet. ,,Pozitivni ekonomski nacionalizam,, predstavlja borbu među nacijama radi uvećanja bogatstva svojih građana na bazi uzajamne saradnje i napretka sa građanima partnerskih zemalja, radi blagostanja čitave planete. Međutim, sve veća konkurencija među firmama, za većinu njih postaje jedan od glavnih ciljeva mondijalizacije.