KULTURNA UNIFORMNOST

Odvajkada su mislioci, naučnici i političari i pored jezičkih barijera, održavali veze i s ljudima van svojih zemalja služeći se pisanim jezikom zemlje koja je u datom trenutku uživala političku i kulturnu nadmoć (Rimsko carstvo je svojevremeno preko papstva, nametnulo latinski jezik Zapadu, dok se u Istočnom carstvu do samog njegovog kraja, i kao državni i kao jezik nauke, koristio grčki). Tokom XVIII i XIX veka u Evropi je, uključujući i Rusiju, preovladavao francuski jezik. Engleski se, zahvaljujući britanskoj kolonizaciji, počeo širiti Azijom i pre no što je američka politička, ekonomska i naučnotehnička moć zavladala čitavom planetom. Ono što danas predstavlja novinu nije prevlast jednog jezika, već činjenica da se celokupno međunarodno svakodnevno sporazumevanje, koje se donedavno još ograničavalo na uže grupe, obavlja – bar što se tiče zapadnjaka, ali dobrim delom i ostalih – isključivo na engleskom jeziku. Engleski koriste kontrolne kule na svim aerodromima, koriste ga finansijska tržišta, a isto tako i turizam i međunarodna trgovina. Opasnost od ove pojave nije u komunikaciji već u uniformizaciji kulturnog modela i u tome što u prodaji preovlađuju američki proizvodi ili patenti, onemogućavajući druge da prodaju svoje, pa čak ne dozvoljavajući im ni da razmišljaju o njima. Nauka i tržišta vrednih kulturnih dobara u nadležnosti su prve zemlje sveta.

U naučnim, dosta formalizovanim oblastima, nijanse reči ne igraju veliku ulogu i odbaciti engleski kao sredstvo sporazumevanja značilo bi osuditi sebe na marginalizaciju i zaostajanje za drugima (npr. francuski naučnici zamisli ostvarene u svojoj naučnoj kulturi izražavaju na engleskom jeziku). Današnja nauka, ma koliko po svojim rezultatima bila univerzalna, još nije takva po načinima svog nastanka i suprostavljanje drugačijih pristupa, proizašlih iz različitog kulturnog konteksta, čine je bogatijom. Trenutno postoje instrumenti kojima se mogu proceniti nacionalna naučna ostvarenja. Idući od discipline do discipline ,,Science Citations Index,, analizira sve ugledne časopise, uključujući i evropske, i prema njihovom poreklu i učestalosti sumira citirane reference (jer u nauci tekst koji nigde nije citiran i ne postoji). U gotovo svim oblastima evropljani su zastupljeni sa 15% (od toga francuzi sa 5%), rusi i japanci su marginalni, a na amerikance odlazi 80%. Ovakvo stanje svakako je rezultat velikog broja američkih naučnika, kao i znatnih materijalnih sredstava, ali pre svega takozvanog privlaćenja mozgova (brain drain), pošto američke laboratorije okupljaju ogroman broj najboljih istraživača iz celog sveta. Tako je veliki deo originalnog naučnog stvaralaštva upravo delo tih mladih stvaralaca od 27 do 33 godine, koji na taj način SAD-u poklanjaju najbolji deo nemačke, italijanske, švedske, austrijske, češke… (pa i srpske) kreativnosti.

INFORMATIKA I MREŽE

Internet omogućava tri vrste aktivnosti – elektronske poruke, učešće u diskusionim grupama i pretraživanje sajtova. Svaki korisnik interneta ima na svom računaru poštansko sanduče s adresom, što mu omogućuje da šalje i prima poštu. I osobe s kojima se dopisuje imaju svoje adrese, a svaka poruka sadrži nekoliko obaveznih podataka – glavnu destinaciju, spisak lica koja će primiti kopiju poruke, naslov poruke i listu fajlova koji mogu biti pridruženi poruci. Sledi tekst poruke. Elektronska poruka se po mnogo čemu razlikuje od tradicionalne pošte. Prema brzini kojom se šalje, može se reći da predstavlja zamenu za telefon, s tim što je izvesno da ona ne deranžira korespodenta, jer on može ,,čitati svoju poštu,, kad poželi. Menja se i način komuniciranja, jer je stil većine poruka na pola puta između govorne i pisane reći. Forma učtivosti je najčešće vrlo uprošćena. Ključno je, to što se pošta može čitati i na daljini, pod uslovom da se raspolaže računarom koji je povezan s Internetom. Razvoj mobilnih telefona, takođe omogućava čitanje i slanje pošte sa daljine.

Diskusione grupe se okupljaju oko određene teme i otvorene su za svakoga ko želi da im se pridruži, s tim što se od pridošlice zahteva da pre nego što uzme aktivno učešće izvesno vreme provede kao posmatrač. One omogućavaju brojnim sagovornicima iz raznih zemalja sveta da raspravljaju u realnom vremenu. Postoji ,,moderator,, koji ponekad usklađuje debatu – posebno vodi računa o tome da se ne šite tekstovi koji su ,,promašili temu,, i ima ulogu ,,mirovnog sudije,, ako rasprava postane suviše žučna. Teme su vrlo raznovrsne. Diskusione grupe (forumi) koje su postale poznate, mogu postati jezgra društvenih pokreta ili povodi za pokretanje sudijskih postupaka.

Sporo dospevanje na neke sajtove, nekada je veoma mukotrpan ali i uzbudljiv izazov, zbog mnoštva raznovrsnih i zanimljivih informacija, do kojih se može doći. Moguće je čitati novine, tražiti informacije, igrati igre, proveravati račune u bankama, kupovati knjige i diskove, slušati muziku… Pomenuti načini korišćenja interneta čine ga moćim oruđem za brzo širenje informacija, tako da neki u njemu vide moguće sredstvo za neposredno uvođenje demokratije i dovođenje u pitanje postojećih političkih sistema i sadašnjih izbora. Takođe i otvaranje sajberkafea (internetkafea), predstavlja zanimljivu pojavu prodora novih tehnologija u tradicionalne društvene običaje – reč je o kafeima, koji za novčanu nadoknadu, nude mogućnost korišćenja računara povezanih na mrežu (time se omogućava razmena informacija, među pretraživačima mreže s različitim iskustvima). Ne postoje tradicionalni medij koji nije zahvatio talas interneta. Radio i tv stanice rade na produžavanju svojih programskih linija – neprekidno emitovanje najnovijih vesti, forumi, rasprave o temama započetim u studiju, o onome šta se dešavalo iza kulisa…

Kada je u pitanju štampa, Internet predstavlja pravu revoluciju. Sada je moguće čitati na mreži sve više velikih dnevnih listova i magazina. Delimičan pristup nekim člancima ili rubrikama je besplatan. Neke novine, koje ukazuju na povezanost raznih sajtova s temom koja se razmatra, predstavljaju prave informatičke dosijee. Računa se s tim da će se pretraživač, koji prelistava stare brojeve pretplatiti ili kupovati nove. Pristup celoj publikaciji, koja je objavljena određenog datuma plaća se na različite načine, po jedinici ili kroz pretplatu. Najčešće ,,on line,, edicija, nije prosta replika štampane. Ocrtava se jedna tendencija – ,,on line,, edicije se pojavljuju s najnovijim informacijama, pomalo kao vesti na radiju ili televiziji.

Po bibliotekama takođe nastaju, zavisno od zemlje koja je u pitanju, veće ili manje promene. Dok je biblioteka američkog Kongresa otpočela široku operaciju digitalizacije svojih fondova, koja će omogućavati ,,on line,, pristup knjigama, Francuska zaostaje. Postoji ipak određeni broj projekata digitalizacije fondova klasične literature koja spada u javno dobro i ne podleže obavezi plaćanja autorskih prava. Čitanje sa ekrana je i dalje dosta naporno i samo pretraživači koji raspolažu dobrim štampačima mogu široko koristiti mogućnosti koje pružaju digitalizovane publikacije. Proučavaju se nove optičke tehnike, kao što su specijalne naočari koje će zameniti današnje ekrane.

S obzirom na to da je po formi vrlo decentralizovan, a zamišljen tako da se njegovo tretiranje kao socijalnog objekta zasniva na inicijativi pojedinca, sloboda izražavanja postaje temeljni princip Interneta. Postoji neka vrsta etike Interneta, koja isključuje svaku cenzuru. Stoga slobodan prostor koji ova mreža pruža ne sme zapasti u anarhiju. Većina diskusionih grupa ima svoja pravila, kao i moderatora koji se stara o njihovom pošptovanju. Podrazumeva se da ima skretanja i iskakanja – u novije vreme, načinjeni su neki pokušaji, da se spreči širenje suviše slobodnih ili namerno iznesenih nepristojnih informacija. Rizik da se pojave rasistički sajtovi, sumnjive informacije, zabranjene publikacije, realan je i teško se može koristiti. Postavlja se pitanje, da li je provajder odgovoran ili nije za sajtove koje priključuje na mrežu. Deontologija mreže još nije jasno utvrđena. Njeno međunarodno svojstvo nameće neke zanimljive pravne probleme (zaštitu autorskih prava, problem ograničavajućeg nacionalnog zakonodavstva…).

POJEDINAC I DRUŠTVO

Razvoj govornih mogućnosti i simboličkih obreda odvijao se u praistoriji uporedo s razvojem upotrebe oruđa. Isti porivi naveli su čoveka da proizvodi oruđa i znakove (slike na zidovima pećina). Proučavanjem dece odrasle u divljini, otkrilo se da se moć govora (počev od druge godine) može razvijati jedino kod dece koja su živela u ljudskoj zajednici. Govor predstavlja vid vaspitanja – učeći da govori, dete se uči zabranama i vrednostima sopstvene kulture. Govor je instrument prenošenja informacija i kulture (zakona, verovanja, rituala, istorije…). On nam omogućava da budemo shvaćeni, da izrazimo utiske, da ubedimo druge, da se sa njima raspravljamo… Ne postoji neutralna formulacija. Govorom se utiče na sagovornika (način izražavanja namenjen drugima) i time se ispunjava zajednički prostor (inače bi bio prostor ludaka). Smisao reči se formira kroz priču (uobličavaju se i prenose misli). Ali govor je sam po sebi i nosilac dvosmislenosti.

Neke neurološke bolesti poput epilepsije i još nekih mentalnih poremećaja, bile su a u pojedinim društvima i danas su, tumačene kao znaci komuniciranja s natprirodnim i na njih se, na jedan ambivalentan način, istovremeno gledalo i sa strahom i sa poštovanjem. Nastankom modernog doba, takve mentalne bolesnike počeli su smeštati, zajedno s neizlečivima i napuštenim hendikepiranim licima. Psihoanaliza je prvo lečenje, koje je predložilo nešto drugo osim izolacije mentalnih bolesnika, a usavršavanjem farmakodinamičkih molekula otvorile su se i šire mogućnosti za njihovo ambulantno lečenje. Danas je zatvaranje bolesnika u ludnice ređe, mada nije iščezlo – te ustanove više ne liče na tamnice.

Ako želimo da shvatimo odnose među pojedincima, odnos socijalizacije i delovanja, moramo shvatiti značaj interakcije. Dete od sedam godina, još odgovara na egoističan način. Pojam poštovanja drugog, reciprociteta i pravednosti, formira se između osme i jedanaeste godine života, kada sredina u kojoj se razvija, osim porodice, postaje i grupa vršnjaka deteta. Socijalizaciju ne označava samo interiorizacija utvrđenih normi ponašanja koje na dete prenose roditelji i škola. Nju, takođe označava i adaptacija na život s drugim osobama, sposobnost da se oseti šta drugi očekuje i da sopstveni odgovor prilagodi očekivanjima. Paradoks ponašanja izbegavanja predstavlja oblik saradnje između osoba kojima se cilj da se ne sretnu.

Individualno ili kolektivno delovanje, osim u uslovima stroge prisile, podrazumeva odluku o prihvatanju nekog čina i nikada se ne može ograničiti na niz spoljašnjih određenja (pripadnost određenoj društvenoj grupaciji, religiji, mestu stanovanja…), niti na dejstvo socijalne uslovljenosti. Lično angažovanje zavisi od procene situacije, reda prioriteta mogućih ciljeva, kao i ponuđenih sredstava. Ove tri procene jesu subjektivne i formirane su pod uticajem odgovarajuće kulturne sredine i predhodnih iskustava, ali one umanjuju mogućnost izbora. Njih ivršilac prihvata racionalno, jer mu omogućavaju da upotrebi odgovarajuća sredstva za postizanje određenog cilja. Posmatrač može imati razloga da posumnja u objektivnu racionalnost, ali nema pravo da izvršioca lišava subjektivnog (za njega racionalnog) suda o njegovom delovanju. Što se motivacije delovanja tiče, postoji suštinska razlika između racionalnog delovanja u odnosu na neki praktičan cilj i racionalnog u odnosu na vrednost. Etika naučnika, kome je jedino istina vredna, nije ista kao etika političara, koji da bi ostvario neki cilj, mora da usklađuje javno mnjenje i politički kalendar i da se ponekad služi lukavstvom.

Sve društvene pojave rezultat su postupka jedinki koje deluju odvojeno jedne od drugih, simultano ili kolektivno. Sociološko objašnjenje neke opšte činjenice mora, koliko god je to moguće, da vodi računa o više ili manje složenim vezama između individualnog i opšteg nivoa. Osećanje nesigurnosti npr. nije statistički uslovljeno sveukupnom nesigurnošću na nivou grada, već je u velikoj meri povezano sa fizičkom i socijalnom ranjivošću pojedinaca i ono s godinama i usamljenošću, postaje sve jače. Iz toga ipak ne proizilazi da će svaka grupa ili vrsta ljudi težiti iznalaženju rešenja za neku opštu činjenicu. Zakrčenost saobraćaja u gradu, npr. niko ne želi, pa ipak je ona rezultat izbora velikog broja vozača da koriste sopstvena kola, mada su nesumnjivo svesni ovog rizika. Delovanje ovakvih grupa, koje izazivaju neželjene posledice, veoma su česta.