DNO SE POMERA

Zamalo da mi se omakne pa da u naslov stavim nešto kao „kraj raspleta“, te se setih da tako šta ipak ne dolazi u obzir. Asocijacija na „devedesete“, jer i od tog poređenja koje se iz dana u dan sve više „izanđava“ nekako je mučno, kao što je mučna i asocijacija na onu knjigu što su je kupovali po samoposlugama, dok su komšije posmatrale i beležile ko se usudio da se ne maši za „Godine raspleta“. Dakle, nećemo o raspletu, već o, da li se može tako reći, finalu. Jer kako jednom napisa Stojan Cerović, „dno se pomera“.

Valjda se „sve ovo“ sa nama razrešava, nakon što nam se sve „dogodilo“, posledice pokazuju umišljaje, a sve što je izgledalo potpuno neplanirano, pretvara se u davno sazdane konstrukcije. Možda ćemo saznati šta je proizvod gluposti i nekapacitativnosti, a šta namere, interesa i politike. Teorije zavere „kovane“ o tome šta su to nama „drugi činili, i nameravaju da čine, u suženom koridoru deset, između „crvenih linija“, pretvaraju se u uzajamne zavere između partija, onda unutar partija, te „centara moći“, pojedinaca, onih koji iza nečega stoje. Ukratko, „šta je u igri“, kao da je jasno samo onima koji u toj igri učestvuju. Ali to više nije Nušić, „red se smanjuje, a haos povećava“, pa sve više ponestaje duha (ne duhovnosti, toga ima u izobilju, pre svega zahvaljujući Crkvi), već je nastupilo „surovo pozorište“, ali bez strogosti prema samom sebi, kako bi se moglo biti strog prema drugima. Možda, ljudi, ima i nevinih.

Ono što je bilo za očekivati, da će javna scena posle devetog decembra biti „krizna“, uveliko se prevazilazi iz dana u dan, te nije čudo što se civilno stanovništvo pita šta je istina i u čemu je stvar. Jednostavno zato što je teško prepoznati šta to iz stvarnosti utiče na prekompozicije partijskih struktura i „uticajnih grupa“, tajne zadaju strah i uvode ljude u paniku. Trebalo je da znamo da bismo mogli racionalno da se ponašamo, a to nam je valjda potrebno više nego ikad.

Jedna sam od onih koja čita novine i gleda televiziju, koja nije „bacila to đubre iz ruku“, a ima mnogo građana koji su rešili da to učine. Bez sumnje da „smutnja“ utiče na učenje engleskog jezika, znam sve više ljudi koji „idu na sajtove“ kako bi saznali, recimo, šta je to Hilari Klinton rekla u povodu kulturne baštine, ili vlasništva Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, zato što prvo idu interpretacije, u našoj štampi, sa citatima, a onda idu izjave tim povodom. Kako se sve ne „ne interpretira“ odnos Evropske unije prema Srbiji, i hoće li, ili neće Srbija nastaviti „hod po mukama“ do Evrope. I sada, ako vi ne znate ko je kupio koje novine, ko iza koga stoji, ko je kome dao „pare“ da kupi, ili da proda, teško da ćete razumeti šta vas sutra čeka. Čak i da imate „dodatne informacije, to još uvek ne znači da su vam tajne dostupne, već da su činjenice ono što se „dogovorilo da one jesu“.

Kako samo nekome pada na pamet da može svim tim pretvorbama da krivotvori istinu, i da manipuliše uveliko utučenim i dotučenim narodom. I princip da jedna laž objavljena hiljadu puta postaje istinom, uveliko je prevaziđen. Istine i laži dovedene su u takve sklopove da igra moći, ili igra za moć, ne odgovara predmetu, ili subjektu oko koga se „igra vodi“. Za tolike opačine, i premetačine, i podmetačine trebalo bi da smo imperija, i to na vrhuncu.

Ima nešto temeljno nedostojno i nepristojno u lopovluku i „pretvorbama“, u zakulisnim igrama i prononsiranju tajni i zavera. A to je što vas takva činodejstvovanja stavljaju u situaciju zlobnika ili voajera. U neku poziciju gledanja u tuđi tanjir, ili „gvirenja kroz ključaonicu“. Ima stvari koje se prosto ne rade, a kada se već rade, onda svode kritiku na trač, pa otuda građani znani i ne znani, odustaju od „politike“.

Očigledno je da građane ove zemlje očekuje teška godina, da će biti preokreta, organizovanoga, ili neorganizovanog, uličnog, u javnom prostoru. Mislim da se u tom smislu može razumeti i proces kretanja ka Evropskoj uniji, i čitavom svetu, uostalom. Možda će nas to učiniti delom sveta, to što ćemo javno i uživo demonstrirati da više nećemo, sve to.

Da bi ljudi ostali pri zdravoj pameti, i da se ne bi međusobno gurali i povređivali, kao u stanjima prirodnih katastrofa, koje stabilnija društva ne dovode u stanje izbezumljenosti, kao što smo to u slučaju Japana videli, potrebno je nešto svesti, samokontrole, a i želje da građani opstanu, da opstanu oni koji će čitati novine i gledati televiziju, građani kojima će se „vladati“. Da bi vlast imala smisla, nužni su razlozi njenog postojanja, a to je da ljudi koji rade mogu od rada i da žive.

Ako su uspešni samo oni ljudi koji su vlast, uz vlast, ili sa vlašću bilo koje od partija koje sede u Parlamentu, onda to, naravno, nije res publika (zajednička stvar – zajedničko dobro), već smo svi plen. A plen se hajka, lovi, goni i progoni, ljudi beže, sklanjaju se, „nestaju“, „skaču sa broda“, spasavaju se. A ko nije baš raspoložen da u boga veruje, ili u život zagrobni, zna da spasa nema, i da je na njemu da odluči da li će i ubuduće „svaka vlada deliti svoj plen“.

Autor: Borka Pavićević, Izvor: Danas.rs 20.12.2011.