ŠTAMPA

Osnove teorije komunikacije postavljene su u SAD-u od strane psihologa i sociologa početkom XX veka. Neka vest (novost, informacija) širi se posredstvom nekog medija (članak u novinama, emisija na radiju ili televiziji…) i eventualno prenosi dalje preko posrednika (lideri javnog mnjenja…). Vest stiže do nekih od primalaca (publika – čitaoci novina, slušaoci radija, gledaoci televizija…). Proučavanjem uticaja medija na javno mnjenje, otkrivena su više nivoa procesa filtriranja – novost se širi posle selekcije, prolazi kroz perceptivnu selekciju i najzad se i pamti na selektivan način. Posrednici koji prenose vest do primalaca, mogu modifikovati uticaj poruke na javno mnjenje – teorija procesa komuniciranja na dva nivoa, ukazuje na ulogu koju lideri mišljenja imaju u strukturisanju mišljenja (publika nije bezobličan skup pojedinaca – ona se deli na referentne grupe ili se grupiše prema pripadnosti). Da bi odabrao i prikazao poruke koje su mu namenjene, čitalac, slušalac ili gledalac se obraća grupi kojoj pripada. U obratnom smeru, mediji su izloženi uticajima i pritiscima društvenih grupa. Pre se može reći da su mediji sredstva za učvršćivanje mišljenja, nego oruđa pomoću kojih se mogu modifikovati mišljenja.

Ako se kao preteče štampe mogu uzeti kratke beleške, zvane ,,napomene,, koje su se pojavljivale još u XV veku, tri veka kasnije je nestalo nešto što se može smatrati modernom štampom. Od početka, novine su bile predviđene da pomažu širenju istine (da budu nezavisne i da ne služe nijednoj klasi, niti partiji). Želju za nezavisnošću već je u prvim godinama istopila korupcija – ustanovljena je cena koju treba platiti da bi se neka informacija izostavila, kao i cena prava na odgovor. Burni period Francuske revolucije favorizuje prosperitet novina i taj uspeh će jednovremeno omogućiti angažovanje i dobro plaćanje talentovanih saradnika, osvajanje šire čitalačke publike, dobijanje prihoda od oglašivača i tako ostvariti nezavisnost u odnosu na političke vlasti (,,oglas je za štampu ono što je para za industriju,,). Usledilo je razdvajanje uloga – vlasnika, uprave i redakcije (uvedena je i upotreba parne štamparske mašine). Time se obezbedio vlasnički prosperitet i odupiranje napadima protivnika (kako onima koji su dolazili od domaćih moćnika, tako i napadima sa strane). Korišćenje slobode štampe, kao neophodnog preduslova svih drugih, zahteva pravo na osnivanje i distribuciju novina bez ograničenja, mogućnost istraživanja i komentarisanja informacija bez ograničenja, izuzev onda kada se sloboda štampe zloupotrebljava (sankcije u takvim slučajevima, mogu biti samo sudske). U demokratskim državama Zapada takvi su stavovi prihvaćeni tek posle dugih rasprava tokom XIX veka. U totalitarnim zemljama ni dan danas nisu, pa je štampa izložena preventivnoj kontroli u ime državne tajne. Kao prvo, državna administracija kontroliše izvore informacija, zatim novinske redakcije, pa izbor novinara i najzad kroz cenzuru, sadržaj onoga što se štampa. Bez slobode štampe ne može se obezbediti pravo građanina na informacije – mogućnost političkog opredeljivanja je smanjena, izbori postaju namešteni i demokratija ne funkcioniše normalno. Tek kada je nestala apsolutna monarhija i kada su se pojavili prvi parlamentarni režimi, štampa se oslobodila. Deklaracija o pravima čoveka i građanina definiše slobodu štampe ali u isto vreme postavlja i njene granice – ,,slobodna razmena misli i stavova je jedno od najdragocenijih prava čoveka – zato svaki građanin može govoriti, pisati, slobodno štampati, sem u zakonom utvrđenim slučajevima zloupotrebe slobode,,.

Krajem XX veka aktivnosti tradicionalne štampe i aktivnosti filma, radija, televizije i interneta, prepliću se uporedo sa ubrzanim procesima koncentracije (,,ja nisam direktor novinske korporacije, već sam na čelu preduzeća koje proizvodi i prodaje sadržaje,, – izjava direktora jedne od najvećih američkih korporacija). Reč koja se danas najviše koristi je ,,sinergija,, – ona označava ubrzano preplitanje delovanja različitih medija, odnosno način da se određene aktivnosti (štampe, radija i televizije) povezivanjem s drugim (oglašavanje, elektronska štampa, film) učine isplativim. Ta objedinjavanja sredstava i aktivnosti omogućena uzajamnim približavanjem informatičkih, audio vizuelnih i telekomunikacionih tehnika (danas se svi sadržaji mogu transformisati u numeričke podatke, da bi se informatički obradili).

TRI EPOHE PARLAMENTA

Predstava o ulozi parlamenta u evropskim zemljama promenila se za manje od dva veka dva puta, prvo sa masovnim partijama, a zatim s medijima.

Parlamentarizam – Zlatno doba parlamentarizma je XIX vek (odlikuje se dvodomnim parlamentom, pobedom slobode štampe i političkog izražavanja, uključujući i pravo manifestacija i konačno, pojavom političkih partija). Politička karijera namenjena je imućnim klasama, sa izuzetkom poneke posebno snažne ličnosti. Poslanik je ugledan čovek koji lično poznaje znatan deo svojih birača. Njega ne biraju zbog određenog političkog programa, već zbog njegovog ličnog statusa. Razgovori i dijalozi, dovedeni do savršenstva po aristokratskim salonima, prenose se i u parlament. Skupštine postaju mesta proveravanja ideja i stvaranja političkih projekata – svako od izabranih misli i glasa slobodno, po svojoj savesti, a ne u skladu s programom određene političke partije. Svi veruju u moć razmene mišljenja, kao i da svojim izlaganjem mogu ubediti druge. Informativna štampa daje važno mesto govorima i raspravama u parlamentu. Državne administracije su malobrojne i ne postavljaju se između parlamenta i izvršne vlasti. Izvršna vlast i njen šef slobodno donose odluke, ali su pritom pod strogom kontrolom parlamenta.

Partije – Početkom XX veka, nakon prihvatanja opšteg prava glasa u svim zemljama i uspona socijalizma, javljaju se masovne partije. Sve one ističu svoje programe, vrbuju aktiviste i plaćaju stalne funkcionere. Politički život se menja bez preduzimanja bilo kakvih ustavnih promena. Kandidate na izborima određuju partije posle stroge kontrole i brojnih procedura, koje sve daju veliki značaj aparatu, odnosno sprezi između upravljača i stalno plaćenih funkcionera. Aparati svojim dvostrukim diskursom (ciničnim za upućene i ideološkim za one spolja, računajući i aktiviste na koje se oslanjaju), nastoje sebi da obezbede trajni ostanak. U parlamentu se uspostavlja partijsko glasanje. Izabrani poslanik mora da prihvati mandat i u parlamentu neće odlučivati samostalno, već će se pokoravati disciplini i programu partije koju predstavlja, a uvođenjem predstavničkog glasanja biće mu čak omogućeno i da odsustvuje sa zasedanja, pošto će predstavnici parlamentarnih grupa biti ovlašćeni da glasaju u ime svih svojih izabranih. U potpunosti se menja rasprava u parlamentu. Na uštrb iskrene rasprave, povećava se udeo nametnutog spektakla, utvrđenog prema unapred dogovorenim ulagama. Sve u svemu, istinski rad parlamenta premešta se ka višim instancama (prema komisijama ili komitetima) koje su daleko od javnosti i u neprekidnoj su vezi sa visokim funkcionerima, ministrima i vrhovnim štabom partija. Rasprava na plenarnim sednicama je pripremljena i njen rezultat najčešće je poznat, osim ako vladina većina nije u nemilosti i treba da ode. U parlamentu je sve manje mesta za društvena pregovaranja, osim za eventualno ratifikovanje principa i odredaba pripremljenih na drugim mestima. Intervenisanje brižne države širi se na sve i uticaj izvršne vlasti, oslonjene na moćnu i tehnički dobro organizovanu administraciju, postaje sve jači. Poslanik iz baze primoran je da pojača aktivnost branioca svog okruga u kojem nalazi snagu, koji mu služi kao sredstvo da sebe lično istakne i pruža mu garanciju da će sačuvati položaj.

Demokratija javnog mnjenja – Od 1960.godine, televizijski dnevnik i anketiranja, izazivaju jednu drugu promenu – sve veći uticaj demokratije javnog mnjenja. Ponašanje političara, njegov stil, njegovo prisustvo na ekranu i sposobnost da osvoji simpatije gledalaca, postaju bitni elementi. Empirijska istraživanja pokazuju da se prosečni birač, manje vezuje za politički program nego za neke klišee stvorene o kandidatima – za nekoga će veću garanciju pružiti savremenost, opuštenost, otvorenost nekog kandidata prema svetu, dok će za drugog to biti utisak čvrstine i stabilnosti, kao i odmerena reč. Političke elite, danas su medijske ličnosti. Time se objašnjava činjenica da na glasanje manje utiču ekonomske, socijalne i profesionalne odrednice. Radnička klasa više nije zarobljenik socijaldemokratskih partija. Srdačnost u stvaranju poverenja, koju je nekada obezbeđivao lični kontakt birača s kandidatom, ponovo postaje sve značajnija. Politika kao i trgovačke aktivnosti, počinje da razvija posebnu vrstu marketinga. Ono što nudi mora biti predstavljeno u funkciji očekivanih efekata, bilo trenutnih ili trajnih, i u zavisnosti od željenih ciljeva. Zbog toga demokratiji preti opasnost da, pod oligarhijskim dejstvom novca, bude zloupotrebljena. Da bi se to sprečilo, zakonima se zabranjuju ili ograničavaju darovi partijama i ulažu se veliki napori, da se prekomerni troškovi izbornih kampanja smanje. Vlade se danas često neposredno obraćaju građanima, umanjujući tako jednu od prvobitnih funkcija parlamenta kao vrhovnog tela. Zbog toga, u mnogim zemljama jačanje nezavisnosti izvršne vlasti, oslanjene na moćnu i neprobojnu administraciju, ide uporedo sa sve većom kontrolom nad ustavnošću i zakonima koju podržava javno mnjenje. Drugi su, zabrinuti i to ne bez razloga, da se ako deo kontrole sa izabranih pređe na ustavne sudije, može stvoriri nova neravnoteža vlasti