RADIO I TELEVIZIJA

Danas skoro svaki stanovnik na zemljinoj kugli poseduje radio prijemnik, dok televizorski aparat poseduje nešto manje stanovnika (siromašni ga još uvek sebi ne mogu priuštiti i zbog toga što šačica građana, intelektualca na drugoj strani društvene lestvice, oseća principijelnu odbojnost prema ovoj tehmologiji). Svedoci smo ne samo povećanja elektronske i audio-vizuelne opreme i sve većeg korišćenja njenih usluga već i promena osnovnih načina korišćenja te opreme. Premošćivanjima i povezivanjem raspoložive opreme njena upotreba postaje sve raznovrsnija. Magnetoskop, daljinsko upravljanje, korišćenje televizora kao radio prijemnika satelitskih signala, korišćenje CD-ROM čitača, DVD-ja ili transmisija programa sa Interneta preko haj-faj stuba ili televizora – televizor ne samo da nije istisnuo radio, već se na sve veći način potvrđuje princip ,,nagomilavanja pažnje,,.

U poslednje vreme su se ustalili novi načini distribucije televizijskih programa, jednovremeno nudeći i bolji prijem i veći izbor programa. Digitalno emitovanje se sastoji u transformaciji slike i zvuka u niz binarnih kodova (0 ili 1). Taj dotok podataka može da se ,,komprimuje,, na jedan kanal, pa se sada na istom kanalu, na kojem se na tradicionalan, analogan način, emitovao samo jedan program, može naći osam do deset programa. Njihovi pomešani numerički signali se razdvajaju, a zatim dekomrimuju pomoću numeričkog dekodera instalisanog kod televizijskog gledaoca. Planovi uvođenja kablovske mreže pokrivaju, prvenstveno gusto naseljene zone gradske aglomeracije. Kablovski i satelitski prenosi signala sve više postaju tehnike koje se dopunjuju. Parabolične antene za prijem satelitskog programa imaju naročito veliku primenu tamo gde kablovske mreže ne postoje, a koriste ih oni gledaoci televizije koji žele da prate neke strane emisije koje se na drugi način ne mogu primiti.

U toku je rasprava između zastupnika specijalizovanih kanala i pobornika televizije ,,opšteg usmerenja,,. Prvi se žale na to da su emisije iz kulture (i inače retke na programu) slabog kvaliteta, pa lek za tu boljku vide u tematski orijentisanim kanalima. Drugi, ne bez razloga, ističu da demokratija zahteva da opšte usmereni kanali odgovore na potrebe svih – razvoj kanala specijalizovanih za kulturu može obrazovati geta obrazovanih, dok bi se opšte orijentisanim kanalima prepustile emisije za razonodu i popularnu kulturu. Sa umnožavanjem digitalnih kanala ponuda televizijskih programa se povećala i od tada je ta rasprava postala manje žučna. Tematski usmereni kanali su, postali ponude između, a ne umesto, opšte orijentisanih kanala. Ljubitelji opere, muzike ili filma sada mogu naći emisije koje vole, a pri tome opšte orijentisanim kanalima niko ne brani prikazivanje kvalitetnih emisija iz kulture. Problem obrazovnih kanala ili ,,kanala znanja,, je nešto drugačiji. Tokom 60-tih godina XX veka, oformila se ideja da će razvoj televizije revolucionisati školski sitem (pokazalo se da je to predviđanje bilo neutemeljeno i te aktivnosti su ostale marginalne u odnosu na celokupni edukativni sistem). Razvoj Interneta bi mogao dovesti do značajnog preispitivanja načina pristupanja informacijama po školama. Ipak, učitelj koji prati napredovanje učenika i obrazovni aparat, koji određuje etape na putevima saznanja, uz procenu uspešnosti pojedinaca i dalje su nezamenjivi – ,,Tehnologija ne može razrešiti probleme obrazovanja. Možete staviti sva moguća znanja na CD-rom. Možete uvesti Internet u svaku učionicu. Sve je to u principu dobro, a loše je što se time stvara iluzija da se na taj način savladaju problemi obrazovanja (Stiv Džobs, direktor kompanije Apple, 1996).,,

Televiziju odlukuje značajno preplitanje javnog i privatnog sektora. U takavoj situaciji, dovodi se u pitanje nezavisnost televizijskog novinarstva (ako se pokaže da je televizija neke grupe suviše kritički nastrojena, vlada toj firmi može jednostavno da uskrati ugovore). Od kraja XX veka, oseća se potreba za jednim nacionalnim telom, koji se bavi regulisanjem stanja u audio-vizuelnim komunikacijama (to telo mudrih, sa statusom i autoritetom nezavisnih sudija, zaduženo je da nadgleda audio-vizuelnu nacionalnu politiku). Na evropskom nivou vodi se teška borba između pobornika liberalizma i branitelja javne televizije. Evropska unija popdstiče zemlje članice na veću kompetitivnost u audio vizuelnoj oblasti, po ugledu na metode američke televizije i na prepuštanje obrazovnih i kulturnih programa javnoj televiziji. Odluka o tome šta je važnije, državno ili privatno, prepušteno je svakoj državi ponaosob, pod uslovom strogog poštovanja principa razdvajanja javnih i komercijalnih aktivnosti. Gledano u celini, organizacija radija i televizije u SAD-u, odgovara principima koji se primenjuju na štampu. Medije odlikuju sloboda izražavanja i sloboda preduzetništva. Uglavnom privatni, finansiraju se od reklama i ima ih puno, jer je država velika, a lokalna tržišta brojna.

Pojam produkcije televizijskih programa ne treba mešati sa emitovanjem programa koje obezbeđuju TV stanice. One mogu praviti programe koristeći sospstvena tehnička sredstva, naročito kada su u pitanju ,,protočne,, emisije koje se snimaju neposredno (informacije, igre, sportski prenosi, lake emisije iz studija…), s malo verovatnoće da će se emitovati ponovo. Za produkciju se mogu koristiti javna i privatna sredstva spoljnih društva, može se pribegavati koprodukcijama, kako bi se došlo do sredstava potrebnih za snimanje autorskih dela, dokumentaraca, magazina i animiranih serija za omladinu. Ta tendencija postaje sve izrazitija, stvarajući organizacije, koje zasada uspevaju da ostvare sopstvenu produkciju. S porastom koštanja produkcije, TV stanice sve više pribegavaju uvozu (mada programi koje kupuju stanice pokrivaju do 20% satnice – ova tendencija se sve više povećava). To se naročito vidi kod privatnih mreža, ali postaje sve izrazitija i u javnim televizijama. Pred tim početkom internacionalizacije ekrana, kojim dominira američka produkcija (SAD realizuje 70-75% razmene sa inostranstvom), evropske zemlje pokušavaju da reaguju na nacionalnom nivou i u okviru Evropske unije.

Smanjenje zakonskih ograničenja, krajem XX veka dovodi do umnožavanja broja javnih i privatnih kanala u Evropi. Broj emisija se povećava i one postaju sve skuplje, posebno kada su u pitanju autorska ostvarenja. Kako napraviti i ostvariti raznovrstan i atraktivan, ne odustajući od prestižnih emisija, koje privlače publiku i obezbeđuju ugled nekom kanalu? Dopunska sredstva obezbeđuju mecene i sponzori. Sve izraženija težnja da se obezbede strane produkcije (filmovi, televizijski filmovi, serije i feljtoni), koje se mogu naći na međunarodnom tržištu, pruža mogućnost da se dođe do programa koji su jeftinjiji od sopstvenih. Najzad, najmanje koštaju brojne emisije koje se prenose direktno sa studijskih podijuma.

Tokom poslednjih dvadeset godina u svim evropskim zemljama, osetno se smanjuje broj poseta bioskopskim dvoranama. Nasuprot tome, filmovi koji se emituju na televiziji, često imaju brojnu publiku. Različite zemlje preduzimaju različite mere, kako bi razrešile teške probleme koji nastaju između filma i televizije. Pošto televizija popunjava svoj program filmovima, izgleda logično da ona učestvuje i u finansiranju produkcije filmskih ostvarenja.

SRBIJA NAZADUJE

Spisak problema sa kojima se suočava je dugačak i teško ih je rangirati, a jedino kakvo-takvo ohrabrenje je činjenica da se sistem još nije raspao. Srbija ne napreduje, našta ukazuje čitav niz podataka kao što su nizak stepen industrijske proizvodnje, porast nezaposlenosti i zaduženosti, tako da bi se čak moglo reći i da Srbija nazaduje. „Napredovalo se malo u pogledu garderobe i obnavljanja tehničkih i kućnih aparata, ali u pogledu stanja društva, države, perspektiva i društvene infrastrukure mislim da se stanje čak i pogoršalo“, kaže politički analitičar Đorđe Vukadinović. On je podvukao da, ipak, ne treba potcenjivati ni strukturne političko-psihološke probleme, kao što su apatija, vrednosna dezorijentisanost, beznađe i besperspektivnost kao dominantno osećanje građana. Odustvo perspektive je, kako je ocenio, možda i najveći problem Srbije, jer se „čovek nekada može navići na niži standard, smanjiti aspiracije i očekivanja“, ali ne i na odsustvo plana i vizije izlaska iz problema i krize.

Najodgovornija za stanje u zemlji je, prema njegovom mišljenju, politička elita i političari iz vladajućih stranaka, ali ne treba potceniti ni odgovornost opozicije, medija, intelektualne i akademske elite, pa ni građana, iako su oni na kraju „lanca odgovornosti“. U ekonomiji najveći problemi su, kako je istakao, pad standarda, porast nezaposlenosti i odsustvo bilo kakve jasne srednjoročne i dugoročne strategije privrednog i ekonomskog razvoja. „Na to se onda nadovezuju politički problemi, odnosno ćorsokak u koji je zapala srpska evrointegracijska priča“, ta „evropska karta na koju je vladajuća elita prethodnih godina sve stavila, potrošena i više nema onu upotrebnu vrednost i težinu kakvu je do juče imala“. Srbija, prema njegovom mišljenju, prethodnih godina nije uradila ništa na izradi alternativnog koncepta razvoja, već je sve bačeno na kartu EU, od koje se očekivao spas i čarobni štapić.

Društvo se za to vreme stalno klatilo između lažnih dilema i evrofanatizma i evrofobije. Problem je i u tome što se sada, kad je EU upala u ćorsokak ili „bar došla do zida“, Srbija i njena politička elita i dalje ponašaju kao da EU nema alternativu. „I zaista je nema jer nisu ni tragali za alternativom, nisu o njoj ozbiljno ni razmišljali i to je ozbiljan problem“. U Srbiji se razvio svojevrstan patološki odnos prema EU, sličan odnosima između polova, gde jedna strana odbija i zavlači drugu onda kada je ona opseda i juri. „Kada vas neko juri i opseda i kaže ja te molim, volim, želim da budem s tobom i slično, gotovo prirodna, spontana reakcija svakog čoveka je da kaže – vidi što je dosadan, hajde da ga još malo iskoristim. Ako ne možete da ga se otresete, onda stalno ispostavljate neke uslove i kažete družićemo se i bićemo zajedno ako mi učiniš ovo ili ono – i to je otprilike priroda našeg odnosa sa EU“, naveo je Vukadinović.

Izvor: Tanjug, B92.net 26.12.2011.