KRIZA DRŽAVE BLAGOSTANJA

Vlade evropskih zemalja imaju težak zadatak, da uspostave ravnotežu između socijalne zaštite svih građana, što znači da troškove zdravstva drže pod kontrolom, a da u isto vreme obezbeđuju budućim penzionerima društveno prihvatljiv i ekonomski zdrav spektar finansiranja. Međutim, još ozbiljniji problemi nastaju na drugim mestima, gde tehnička rešenja ne postoje ili nisu poznata.

Budžeti namenjeni troškovima zdravstva su stalno u neravnoteži, dok su nedostaci loše uređenog sistema dobro poznati. U zajedničkim upravama organizacija poslodavaca i sindikata nema doslednosti, za razliku od sličnih uprava osiguranja od nezaposlenosti, koje su pokazale da mogu bolje predvideti buduća događanja i u skladu sa tim donositi odgovarajuće odluke (odgovornost u neposrednom upravljanju trebaju preuzeti i strukovna udruženja i asocijacije). Teškoća je u tome, da se jedno slabo informisano društvo ubedi u potrebu prihvatanja reformi u koje ne veruje. Ustvari, sistem održavaju uzastopne promene koje se baziraju na povećavanju kotizacija i smanjenja davanja iz budžeta. Stabilnost penzionih sistema nudi rešenja koja postoje, bar u tehničkom pogledu. Odluke koje predstoje su političke prirode i dovode u pitanje poverenje nacije u organe vlasti. Da li se pravo na penziju posle 60 godine može dovesti u pitanje racionalnim objašnjenjem? Da li će se nastaviti kolebanje oko kapitalizacije? Da li se uopšte može raspravljati o specijalnim penzionim sistemima (koji su s penzionerima od 55 godina, potencijalno najnestabilniji)?

Kada su u pitanju nezaposlenost mladih i gradska beda, dva delimično povezana problema, stvari stoje nešto drugačije. Nivo socijalnih davanja dostignutu Evropi – 27,5% BDP (prema 15% u SAD-u i 12% u Japanu), mogao bi se pozitivno proceniti, kada ne bi bilo očigledno da on ne podstiče zapošljavanje. Najveći deo socijalnih davanja se bazira na platama, a to podstiče poslodavce da rad masovno zamenjuju kapitalom i pored značajnih mogućnosti koje pružaju tehnička unapređenja. Smatra se da je Holandija uspela da načini spektakularnu reformu značajno smanjujući, uz veoma širok konsenzus, javnu potrošnju. Odmah zatim, usledio je rast zapošljavanja. Međutim, nivo radon aktivne populacije u 1990.godini je pao toliko nisko (58% starih od 18-60 godina), da veoma dobri rezultati koji su postignuti, nisu dovoljno uočljivi. Što se tiče niskog procenta nezaposlenosti u Velikoj Britaniji – 6%, u velikoj meri je posledica zapošljavanja radnika s nepotpunim radnim vremenom (manjim od polovine), kao i dugotrajnog socijalnog zbrinjavanja nezaposlenih, koji se onda I ne ubrajaju u one koji traže posao. Situacija u Nemačkoj je otežana ujedinjenejm i bliska je onoj u Francuskoj, s tim što je tamo moć ujedinjenih sindikata veća, što dovodi do još većeg rasta cene rada. Država blagostanja štiti svoje državljane, više ili manje pomaže siromašne, ali i favorizuje stare u odnosu na mlade i ne bori se dovoljno za otvaranje novih radnih mesta.

Veliki udeo nedovoljno obrazovane omladine u nezaposlenosti i nesigurne zarade zaposlenih (sektori koji se gase, retke vrste specijalizacija, razne vrste nejednakosti, koje su čak povezane sa uzrastom i polom), osnovni su uzroci ponovnog rasta gradske bede, koja pre trideset godina u Zapadnoj Evropi nije bila potpuno iščezla, ali se bila bar znatno smanjila. Tome treba dodati teškoće koje imaju grupe novih imigranata, kao i neke porodice s jednim roditeljem. Situaciju još više otežavaju koncentracije zapostavljenih grupacija u određenim kvartovima ili predgrađima velikih aglomeracija. Svi znaju koliki je značaj ličnih veza pri traženju posla, stana pa čak i za tok školovanja. Prostorna i društvena podvojenost je značajna prepreka. Deca odrasla u velikim zajednicama u kojima je nezaposlenost gotovo norma, gde novac stiže samo od socijalne pomoći, rada i trgovine (pored ostalog i drogom) na crno, neće imati mnogo primera na koje se mogu ugledati i biće ugroženija društvenom dezorganizacijom.

Tako dolazi do izražaja složenost svih teškoća s kojima se suočava jedna odgovorna država, koja ne želi samo da kažnjava za prestupe, a problemima da se bavi tek kada oni nastanu, već da nude lek za sve to. Arsenal državnih intervencija obuhvata mere potpore i personalizovane pomoći u skladu s mogućnostima, stavljanje na raspolaganje javnih dobara, subvencionisanje društveno-kulturoloških društava, programe usmerene na obrazovanje, pa čak i novine na polju sudske represije, jer što pre treba prekinuti s praksom da se mladi delikventi tretiraju kao da su unapred osuđeni na ilegalu i višestruko vraćanje u zatvor. Prepuštanje glavnine ovih problema društvima, na neki način predstavlja i priznavanje nemoći državnih organa.

Pred politikom upravlajnja gradovima koja bi htela da bude razumna i velikodušna – tri su prepreke. Haos koji se stvara pri nekoordiniranim intervencijama, kao i neefikasnost ponude koja je u raskoraku s tražnjom. Transformacija ciljne populacije u rezignirane trajne korisnike pomoći. Razlika između podstaknute nade i onog što daje život – razlika koja ruši poverenje i pothranjuje mržnju.