NETIPIČNA ZAPOSLENJA

Dugo je izraz zaposlenje podrazumevao stabilno radno mesto s punim radnim vremenom. Nastupanje ekonomske krize primoralo je preduzeća da posluju rentabilnije, pa su stoga sve češće počela pribegavati korišćenju fleksibilnije radne snage (takva fleksibilnost dobija različite forme). Izmenama radnog vremena otvara se više radnih mesta s parcijalnim radnim vremenom, a uvode se i fleksibilne ili godišnje utvrđene satnice. Povremeno zapošljavanje se može smatrati odgovorom na imperativ fleksibilnosti. Doskoro su statistički podaci o radu s delimičnim radnim vremenom stvarali zabludu – glavni problem posleratne Evrope predstavljao je obračun prekovremenih radnih sati. Posle toga je na sve strane otpočelo zapošljavanje radnika s polovičnim radnim vremenom, pa se i ta praksa počela ispoljavati na različite načine – ali ti radnici su po pravilu bili žene i deca. Mogu se uočiti dve sasvim različite vrste parcijalnog radnog vremena – prva je povezana s proletarizacijom rada. U očekivanju da se dobije posao (u nedostatku boljeg), prihvata se povremeno radno vreme, koje se može pretvoriti u nezaposlenost ili u puno radno vreme. Takvi poslovi su nestalni i slabo plaćeni. Nasuprot tome, postoje stalni poslovi s parcijalnim radnim vremenom, koje obično obavljaju obrazovane žene udate za više službenike preduzeća. One nemaju nikakvog interesa da napuste posao, koji im omogućava da dobro usklade život na radnom mestu i u porodici. Ako je rad s parcijalnim radnim vremenom pre svega ženski, rad na određeno vreme i povremeni rad predodređeni su za muškarce. To je sektor na kome se održavaju ili uvećavaju rizici ekonomske konjukture. Pošto služi kao amortizer u kriznim periodima, razumljiva je njegova osetljivost na potrebe poslodavaca. Ovaj sektor zapošljava najviše nekvalifikovane radnike, koncentrisane u građevinarstvu (prosečno trajanje tih poslova je kratko i najviše ga obavljaju mladi i radnici stranog porekla.

Telezaposlenje je moderna pojava, drukčiji od rada kod kuće koji postoji odavno. On se definiše aktivnost zaposlenih van preduzeća u njihovim domovima ili u telecentrima, uz korišćenje novih tehnologija. Pogodnosti ovakvog načina rada za poslodavce su očigledne – fleksibilnost organizacije rada, smanjenje troškova i povećanje produktivnosti. Kada je u pitanju zaposleni, najevidentnije su uštede vremena i troškova prevoza od kuće do radnog mesta, kao i smanjenje napetosti između okruženja u preduzeću i porodične sredine. Od pre izvesnog vremena, vlasti u takvom načinu zapošljavanja traže način za razvoj ekonomskih aktivnosti po zapostavljenim ruralnim sredinama. Primljeno sa oduševljenjem, jer obezbeđuje novi način života izaziva preokret na tržištu rada, telezaposlenje ipak nije ostvarilo predviđeni uspeh. Brzo su izbile u prvi plan teškoće koje nameće takav način rada – problemi kontrole proizvodnje na distanci, potrebe menjanja metoda upravljanja, pravni problemi, jer telezaposlenje podrazumeva promenu ugovorenih odnosa između zaposlenog i poslodavca. Što se tiče zaposlenog, uočljivo je da telezaposlenje oslobađajući radnika obaveze boravka u preduzeću, vodi i u njegovu izolaciju, lišavajući ga prednosti društvenog života na radnom mestu. Zbog toga se izgleda pristupilo takozvanom ,,periodičnom,, telezaposlenju, koje je danas najčešće – zaposleni idalje obavljaju delove posla od kuće, ali tokom jednog ili dva dana nedeljno borave u preduzeću. Sve u svemu, većina poslodavaca ne remeti rado postojeću organizaciju rada i da dovodi u pitanje pravila koja obezbeđuju funkcionisanje preduzeća. Umesto telezaposlenja, za obavljanje određenog posla, radije se primenjuje podzaduženje zaposlenog.

Kao odgovor na situaciju koju odlikuje ne samo velika nezaposlenost već i povećan prosek trajanja perioda nezaposlenosti, u Evropi se pokreće veći broj inicijativa, kako od strane država, tako i pojedinaca. U tome značajnu ulogu imaju asocijativna preduzeća za uključivanje u rad. Njihove aktivnosti su različite – nekada funkcionišu kao preduzeća, koja obezbeđuju povremenu radnu snagu za određene delatnosti, ponekad se bave aktivnostima uključivanja u posao ili profesionalnom preorijentacijom i zapošljavanjem dugotrajno (preko dve godine) nezaposlenih radnika. Zaposlenja koja novčano pomaže država, kao što su ugovorna radna mesta solidarnosti, u principu predstavljaju rad na određeno vreme i namenjena su isključivo nekomercijalnom sektoru. Efikasnost politike podsticanja zapošljavanja je neizvesna, jer ona pojačava efekte zamene (poslodavac pri zapošljavanju daje prednost osobama s teškoćama, koje mu donose državnu pomoć) ili bezrazložne privilegovanosti (jer poslodavac koristi povlasticu pomoći za zapošljavanje koje bi ionako obavio). Minimalna naknada za zapošljavanje (minimalac), nije samo sredstvo neposredne pomoći, ona je zamišljena kao način da se pomogne profesionalno uključenje korisnika u rad (ti poslovi su uglavnom nestalni – pola puta između logike osiguranja i logike pomoći, instrument o kome se može suditi na različite načine, mada broj korisnika svedoči o tome koliko je korisna).

Rad na crno se popularno naziva, ono što se u pravu označava kao nelegalni rad – skup po javni red štetnih aktivnosti, koje su zakonski utvrđene kao prekršaji. Ilegalni rad predstavlja prekršaj u nadležnosti krivičnog suda, koji povlači strogo kažnjavanje, kako radnika koji namerno ne prijavljuje svoju aktivnost u cilju sticanja koristi, tako i poslodavca koji ne prijavljuje svoje radnike (u Evropi, oko 20% rada, koji se ne može smatrati legalnim, obavljaju stranci). Tome treba dodati i druge vrste prekršaja, kao što su nelegalno pozajmljivanje personala ili samostalno obavljanje zanatskih poslova nekvalifikovanih ljudi. Taj skup aktivnosti koncentrisan je na ograničen broj sektora, u kojima se najčešće prepliću zvanični i nelegalni rad – hotelijerstvo, restoraterstvo, sezonska poljoprivreda, proizvodnja tekstila i konfekcije, građevinarstvo, popravke automobila. Nedavno su poslodavci ukinuli deklaraciju o angažovanju radnika i time odgovarajućim organima vlasti, još više otežali kontrolu regularnosti zaposlenih na takvim radnim mestima (inspektorima rada i službenicima policije).