PREDSTAVNIČKA DEMOKRATIJA

Suprotna neposrednoj (direktnoj) je predstavnička demokratija. U njoj predstavnike bira suvereni narod, da bi vršili vlast u njegovo ime. Neposredna demokratija je zapravo, teorijski model koji nijedna politička zajednica nikada nije sprovela u delo (bez skupštine u kojoj sede predstavnici, demokratski su funkcionisale ili još funkcionišu samo neke male zajednice, poput manastira, koji se pridržavaju svojih svetih pravila). Svi predstavnički sistemi poštuju sledeće principe:

* Predstavnici ili oni koji vladaju, biraju se (ili kao nekada, izvlače se žrebom), da bi određeno vreme bili na vlasti. Predstavnik, čije je trajanje mandata ograničeno, zna da će na novim izborima biti podvrgnut novoj probi i ako želi da zadrži mesto, mora povereni mandat završiti časno.

* Predstavnici ili vršioci vlasti mogu donositi odluke samo u skladu sa ustavom ili tradicijom priznatom u sudskoj praksi – njihov mandat nikada nije neopoziv i često odluke koje donesu, moraju potvrditi i građani (kakav je slučaj sa Švajcarskom, gde se za svaku ustavnu promenu raspisuje referendum).

* Zahvaljujući razdvajanju zakonodavne od izvršne vlasti, predstavnicima biračkog tela omogućeno je da se usaglašavaju s vladom i da je kontrolišu. To razdvajanje može biti više ili manje uravnoteženo i zavisi od slučaja. U režimima zvanim parlamentarnim, vlade su slabe i nestabilne.

* Politička rasprava i odluke su javne. Ništa se ne skriva osim eventualno nekih pitanja vezanih za nacionalnu odbranu. Takva javnost rasprava, obezbeđuje neku vrstu stalnog uvida javnog mnjenja u ono što predstavnici rade i sukobe sa ulice premešta u arenu koju je kodifikovala skupština. Političko izražavanje građana je slobodno – vlade se mogu kritikovati i nemaju prava da učutkuju protivnike. Kršenja principa postoje i ispoljavaju se pre svega u manipulisanju informativnim sredstvima (medijima). Ipak, ostaju ograničenja, jer bi u protivnom označavala kraj demokratskog modela. Osima medijskih manipulacija, kršenja principa se mogu ispoljiti i kroz odlaganje izbora, izvesne izborne neregularnosti i još nekih zloupotreba.

,,U svakoj državi demokratskog sistema, postoje tri vrste vlasti – ona koja kroji zakone, ona koja izvršava javno donesene odluke i ona koja sudi za zločine ili presuđuje u sporovima. Da se vlast ne bi mogla zloupotrevljavati, treba stvari urediti tako, da jedna vlast sputava drugu.,, U ovakvoj formuli izražena je svest o opasnostima, neodvojivim od vlasti i u njoj se ogleda nastojanje da se vlastodržcima nametnu izvesne institucionalne kočnice. Da bi se to postiglo, moć krojenja zakona, ne treba poveravati onima koji ih sprovode (to je jedini način da se zakonima obezbedi objektivnost – jer neće služiti onima koji ih obznanjuju) i društvena zajednica (država, grad, opština) treba biti organizovana prema principu poštovanja zakonitosti u radu. Podela vlasti je jedini način da se ona ograniči.

 

Modaliteti primene principa demokratije, otvorili su različite rasprave koje još traju. Kako razdvojiti zakonodavnu i izvršnu vlast? Zar jedna vlast ne utiče na drugu i obrnuto? Kako stvoriti ravnotežu, koja će u isti mah obezbeđivati stabilnost vladi i dobro funkcionisanje parlamentarne vlasti, koja donosi zakone – ima kontrolu nad javnom moći? Ako je zakonodavno preovlađujuće, izvršno rizikuje dag a obori većina ili neka jednodnevna