POJEDINAC I DRUŠTVO

Razvoj govornih mogućnosti i simboličkih obreda odvijao se u praistoriji uporedo s razvojem upotrebe oruđa. Isti porivi naveli su čoveka da proizvodi oruđa i znakove (slike na zidovima pećina). Proučavanjem dece odrasle u divljini, otkrilo se da se moć govora (počev od druge godine) može razvijati jedino kod dece koja su živela u ljudskoj zajednici. Govor predstavlja vid vaspitanja – učeći da govori, dete se uči zabranama i vrednostima sopstvene kulture. Govor je instrument prenošenja informacija i kulture (zakona, verovanja, rituala, istorije…). On nam omogućava da budemo shvaćeni, da izrazimo utiske, da ubedimo druge, da se sa njima raspravljamo… Ne postoji neutralna formulacija. Govorom se utiče na sagovornika (način izražavanja namenjen drugima) i time se ispunjava zajednički prostor (inače bi bio prostor ludaka). Smisao reči se formira kroz priču (uobličavaju se i prenose misli). Ali govor je sam po sebi i nosilac dvosmislenosti.

Neke neurološke bolesti poput epilepsije i još nekih mentalnih poremećaja, bile su a u pojedinim društvima i danas su, tumačene kao znaci komuniciranja s natprirodnim i na njih se, na jedan ambivalentan način, istovremeno gledalo i sa strahom i sa poštovanjem. Nastankom modernog doba, takve mentalne bolesnike počeli su smeštati, zajedno s neizlečivima i napuštenim hendikepiranim licima. Psihoanaliza je prvo lečenje, koje je predložilo nešto drugo osim izolacije mentalnih bolesnika, a usavršavanjem farmakodinamičkih molekula otvorile su se i šire mogućnosti za njihovo ambulantno lečenje. Danas je zatvaranje bolesnika u ludnice ređe, mada nije iščezlo – te ustanove više ne liče na tamnice.

Ako želimo da shvatimo odnose među pojedincima, odnos socijalizacije i delovanja, moramo shvatiti značaj interakcije. Dete od sedam godina, još odgovara na egoističan način. Pojam poštovanja drugog, reciprociteta i pravednosti, formira se između osme i jedanaeste godine života, kada sredina u kojoj se razvija, osim porodice, postaje i grupa vršnjaka deteta. Socijalizaciju ne označava samo interiorizacija utvrđenih normi ponašanja koje na dete prenose roditelji i škola. Nju, takođe označava i adaptacija na život s drugim osobama, sposobnost da se oseti šta drugi očekuje i da sopstveni odgovor prilagodi očekivanjima. Paradoks ponašanja izbegavanja predstavlja oblik saradnje između osoba kojima se cilj da se ne sretnu.

Individualno ili kolektivno delovanje, osim u uslovima stroge prisile, podrazumeva odluku o prihvatanju nekog čina i nikada se ne može ograničiti na niz spoljašnjih određenja (pripadnost određenoj društvenoj grupaciji, religiji, mestu stanovanja…), niti na dejstvo socijalne uslovljenosti. Lično angažovanje zavisi od procene situacije, reda prioriteta mogućih ciljeva, kao i ponuđenih sredstava. Ove tri procene jesu subjektivne i formirane su pod uticajem odgovarajuće kulturne sredine i predhodnih iskustava, ali one umanjuju mogućnost izbora. Njih ivršilac prihvata racionalno, jer mu omogućavaju da upotrebi odgovarajuća sredstva za postizanje određenog cilja. Posmatrač može imati razloga da posumnja u objektivnu racionalnost, ali nema pravo da izvršioca lišava subjektivnog (za njega racionalnog) suda o njegovom delovanju. Što se motivacije delovanja tiče, postoji suštinska razlika između racionalnog delovanja u odnosu na neki praktičan cilj i racionalnog u odnosu na vrednost. Etika naučnika, kome je jedino istina vredna, nije ista kao etika političara, koji da bi ostvario neki cilj, mora da usklađuje javno mnjenje i politički kalendar i da se ponekad služi lukavstvom.

Sve društvene pojave rezultat su postupka jedinki koje deluju odvojeno jedne od drugih, simultano ili kolektivno. Sociološko objašnjenje neke opšte činjenice mora, koliko god je to moguće, da vodi računa o više ili manje složenim vezama između individualnog i opšteg nivoa. Osećanje nesigurnosti npr. nije statistički uslovljeno sveukupnom nesigurnošću na nivou grada, već je u velikoj meri povezano sa fizičkom i socijalnom ranjivošću pojedinaca i ono s godinama i usamljenošću, postaje sve jače. Iz toga ipak ne proizilazi da će svaka grupa ili vrsta ljudi težiti iznalaženju rešenja za neku opštu činjenicu. Zakrčenost saobraćaja u gradu, npr. niko ne želi, pa ipak je ona rezultat izbora velikog broja vozača da koriste sopstvena kola, mada su nesumnjivo svesni ovog rizika. Delovanje ovakvih grupa, koje izazivaju neželjene posledice, veoma su česta.